децембар 6, 2025

Dan: 29. decembar 2024.

posna-trpeza-hram-(3)

U hramu Svetih Kozme i Damjana treću godinu zaredom organizovana je manifestacija „Moja posna trpeza“. Povodom Božićnog posta i Materica u svetosavskoj sali priređena je izložba slanih i slatkih posnih jela, a bilo ih je 54.

Na trpezi je bilo ribe, posnog prebranca, posnih punjenih paprika, sarme i pite. Posne specijalitete pripremila je i Jasmina Zarić iz Kikinde.

-Volim post i posna jela. Za izložbu sam donela kuvan kukuruz koji nije uobičajen u ovo doba godine, to me podseća na detinjstvo jer me je moja baka, kada sam bila mala, nakon klizanja na ledu, dočekivala upravo sa ovim jelom. Napravila sam i kiflice sa pekmezom jer sam odrastala na ovom slatkišu. Postim čitav post i nije mi teško – kazala je Jasmina Zarić.

U čast Materica, ali i Detinca i Oca, porodičnih praznika, organizovana je treća posna trpeza, rekao je starešina hrama, protojerej Boban Petrović.

-Posebno smo radosni što se ove godine našem pozivu odazvao veliki broj restorana u Kikindi. Cilj nam je da edukujemo kako vernike, tako i restorane, kako bi na svom meniju imali što raznovrsniju ponudu posnih jela. Svake godine odziv na našu manifestaciju je sve veći. Uvek nas iznenadi mašta naših vernika, a ovo je prilika da za druženje, upoznavanje, ali i razmenu recepata – dodao je otac Boban Petrović.

U samom hramu organizovano je duhovno veče na kom je besedio prota Ivan Mučalov iz Sečnja, a vernici su uživali i u pesmama dečijeg hora „Sveti Jovan Šangajski“.

A.Đ.

dusan-i-milojka-portal

Ove stihove iz naslova napisaće mladi pesnik, dok pokušava da se izbori sa uznapredovalom bolešću. Nada u ozdravljenje nije ga napuštala

Osamnaestogodišnja Milojka Maletić vratila se iz Novog Sada, po završetku Više devojačke škole. Kuću ove crnomanjaste lepotice iz dobrostojeće porodice obilaze prosci. Te 1920. godine Čenej ima oko 3.000 duša od kojih su polovina Srbi, a polovina Nemci. Isti je to onaj Čenej u koji je  Stevan Sremac doveo dva zavađena popa, Ćiru i Spiru, prilikom njihovog putovanja vladici u Temišvar.

Dolazak mladog i lepog učitelja Dušana u malo mesto na obali starog Begeja ne prolazi nezapaženo. Čenej je za njega samo privremeno rešenje, čezne za Beogradom u kom je kao vanredni student upisao Filozofski fakultet i sarađivao sa više književnih časopisa. U bedi neuslovnih iznajmljenih soba, grozničavo je pisao stihove, pokušavajući da se prehrani radeći kao pisar u advokatskoj kancelariji. Njegov književni talenat nije bio neprimećen, ali je mladi pesnik ostao skrajnut od uticajnih literarnih krugova, nikako ne uspevajući da objavi zbirku poezije.

Dok mašta za životom u velikom gradu, u Čeneju za njega svuda praznina i dosada. Dani su teški i dugi. I za Dušanovo krhko zdravlje, više bi odgovaralo neko mesto u brdima, sa čistijim vazduhom. Iz rata se vratio sa malarijom i bolesnim plućima.

Od tri dugačka sokaka u selu udaljenom petnaestak kilometara od Žombolja, prema Temišvaru, glavni je bio kaldrmisan i vodio je na železničku stanicu. Uz tu glavnu ulicu paralelno je bila srpska ulica na čijem se kraju nalazio i parohijski dom, srpska crkva i škola. Od škole do kraja sela nije bilo ni dve stotine metara, a svuda uokolo „nepregledna ravnica, ispresecana mnogobrojnim putevima prašine leti, a u proleće i u jesen pretvarana u blato”.

Devojačka razonoda u Čeneju u to doba bilo je stajanje na prozoru, pričaće kasnije Milojka o danu kada je upoznala svog budućeg supruga. Jednog popodneva, sa sestrom od tetke, gledala je niz šor, kad eto ti novog učitelja.

-Sestra ga je poznavala iz Kikinde i Dušan stade iznenađen susretom. Pozdravili smo se i upoznali preko prozora. Reče da je čuo za mene, iako je svega četiri dana u selu. I ja znam za vas, ne ostadoh mu dužna, čitala sam vaše stihove u „Književnom jugu”- prisećala se kasnije Milojka.

Visoka osamnaestogodišnjakinja, lepih i pravilnih crta lica, crnih očiju i tamne kose ubrzo će oduševiti dvadesetogodišnjeg učitelja Dušana.

Najpre je iz dosade poželeo da se našali sa Milojkinim udvaračima, među kojima je bio i njegov kolega, učitelj Vlajnić, ali se i sam u Milojku ubrzo zaljubio.

-Sedim u sobi i vezem. Odužilo se pre podne. Onda kroz otvoren prozor čujem iz daleka- ke..ke..ke. To đaci sa ljubimruke pozdravljaju učitelja. Ja se sva smetem. Dušan se znači približava našoj kući-pričala je Milojka.

Ženidba Dušana Vasiljeva došla je nekako iznenada i za njegove naj­­bliže drugove, možda i za njega samog. Prosidba je usledila na Duhove, a venčanje 22. jula 1920.

„Te dve najlepše nebeske zvezde, to su oči moje žene“- pisaće pesnik. Milojka je za njega „skroz idealna, naivna i nežna”.

Dušanova odluka o ženidbi, međutim, razljutila je njegovog prijatelja i pobratima Ignijića koji ga na čak trideset sedam stranica malog formata kori, nazivajući ovaj postupak „piramidalnom glupošću”. Smatrao je da Dušan vreme u Čeneju treba da iskoristi za književni rad, rad sa omladinom i spremanje ispita, kako bi se vratio u Beograd, svojim planovima i ambicijama. Pesnik je, činilo mu se, napokon postigao sreću za kojom je žudeo:

„Možeš mi verovati da sam ti drug dobar i veran, i ja ti ne želim ni sa dlakom veću sreću pri ženidbi, nego što sam je ja u Milojki našao”, pisao mu je Vasiljev.

Mladenci se useljavaju u školski stan. Taj period u Čeneju je, po svemu sudeći, bio najvedriji u njegovom životu.

-Dušan  mi je čitao svoje pesme, a ja sam mu bila prvi kritičar. Obično ih je pisao uveče. Posle bi seo kraj mene na postelju i čitao mi ih. U to vreme, i ja sam pisala pesme, ali sam posle sve bacila u vatru, jer Dušanove su bile neuporedivo stvarnije i snažnije- svedočila je Milojka o zajedničkom životu sa pesnikom.

Dušan radi sa čenejskom omladinom. Sprema pozorišne komade i doprinosi osnivanju omladinske čitaonice. Njegov rad u školi je ocenjen povoljno, književni rad napreduje, saradnik je uglednog časopisa „Misao”, materijalno stanje mu se poboljšava.

Stvarnost mu ipak nije još dugo naklonjena. Već 1921. ponovo  uniforma i puška kod dalekog Kratova, na granici sa Bugarskom. Njegova jedinica bila je pojačanje žandarmeriji sa zadatkom da hvata bugarske komite. Takvo služenje vojnog roka nije se mnogo razlikovalo od ratnog stanja. Dušanovo već narušeno zdravlje i bolesna pluća teško su mogla da izdrže vojničke napore. Molbe da se supruga Milojka postavi za njegovog zamenika u školi, dok je odsutan, nisu urodile plodom, iako ga je na kratko zamenjivala u poslu. Ubrzo po povratku u Čenej, usledio je opet vojni poziv, ovoga puta na vežbu u Pančevu.

-Neprekidna velika zamaranja učinila su da se bolest jako pogorša, te vežbu nisam mogao izdržati do kraja- piše.

Nakon što je položio ispit na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu, Dušan odlazi, za nastavnika Građanske škole u Kovinu. Ubrzo po preuzimanju dužnosti, moraće na lekarske preglede.

-Nikada neću zaboraviti naš rastanak. Noć se već davno bila spustila, a mi nikad da se rastanemo. Dobro smo znali da ćemo se posle teško viđati jer je rumunska vojska svakog časa trebalo da preuzme vlast u Čeneju. Naslućivali smo, da će nas granica, možda, zauvek rastaviti. Trebalo je da ostanem kod svojih roditelja u Čeneju, a on da ode kod njegovih u Kikindu. Iako teško bolestan, pratio me je daleko- do Čekonićevog dvorca u Žombolju, koji je poprilično bio udaljen od železničke stanice. Govorila sam mu da je premoren i da me više ne prati, ali on je stalno odugovlačio. Kao da je predosećao da je to naš poslednji susret.

U to vreme, leka za tuberkulozu nije bilo. Pokušaji da ode na lečenje u Sloveniju i Hrvatsku bili su neuspešni. Odbili su ga iz Zagreba, Topolšice, Golnika, Sljemena. Poziv iz Šoštanja stigao je prekasno.

U četiri ujutru, 27. marta 1924, sa nepune 24 godine, Vasiljev je umro. Tužnu vest Milojki je telegramom javio Kosta Vasiljev, Dušanov otac.

Sahrani na Melinom groblju, nije prisustvovala. Nije imala pasoš kako bi doputovala u Kikindu.

SAVESTAN UČITELj

Prema oceni koju je školski nadzornik dao krajem 1921/22. godine, Vasiljev je savestan učitelj sa pravilnim metodama rada. U školi je uspostavio primeren rad i disciplinu, sa učenicima je postigao odličan uspeh iz svih predmeta, jer je predavao racionalno, tako da su đaci primali znanje sa razumevanjem i voljom. Istaknut je i njegov revnostan rad u raznim granama narodnog prosvećivanja.

PANDUROVIĆ: POKOPANA NAJLEPŠA NADA MLADE KNJIŽEVNOSTI

Na skromnoj sahrani, nije bilo nikog iz književnog sveta. Sima Pandurović poslao je telegram ožalivši smrt mladog pesnika biranim rečima:

„Prvi dani novoga proleća odneli su nam najboljeg od najmlađih pesnika. Sa Dušanom Vasiljevim silaze u grob sve njegove lepe sposobnosti, ceo njegov snažan i originalan poetski talenat, jedno veliko i čisto srce napunjeno ljubavlju prema čovečanstvu, mnogo mladih i svetlih dana. Zastava njegovog oduševljenja za sve lepo i pravedno, savijena je i spuštena u zemlju. Ali je zajedno sa Dušanom Vasiljevim, pokopana i najlepša nada naše mlade književnosti.”

 

 

 

 

 

 

 

 

Milos-Stamenic-(2)

-Pa vi u Kikindi možda i ne znate da imate jako zanimljivu i kreativnu osobu, koja potiče iz vašeg grada – reče prilikom susreta s vašim izveštačem poznati TV voditelj Aleksandar Filipović – to je Duška Jovanović, a Novosađanima je dobro znana pod svojim di-džej imenom Looda Sosa.

Krenusmo tako tragom informacije uvaženog kolege i pronađosmo Ludu Sosu na jednom od njenih mnogobrojnih muzičkih nastupa. Doduše, svoju karijeru je vezala više za negdašnji centar Dunavske banovine, nego za rodni kraj, pa stoga poluozbiljno kaže: „Za mene su u Kikindi čuli samo moji roditelji”.

Kako osloviti ovu umetnicu rodno ravnopravnim jezikom, a da ne bude pežorativ? Di-džejica ne ide, još manje u muškom rodu di-džej, hm!? Zato joj se obratismo po „narodski”: ‘Aj ti Duška, što puštaš ploče, zavrti malo unazad, da te se (pod)sete tvoji kikindski poznanici.

-U Kikindi sam završila osnovnu školu „Žarko Zrenjanin”. Iz tog perioda pamtim igranke, učiteljicu Anicu Šargin, večitu četvorku iz matematike, ali i što sam još tada naučila engleski za ceo život. Paralelno sa osnovnom, završila sam i Muzičku školu „Slobodan Malbaški”, u klasi profesora Karastankovića, odsek klavir. Mene je primio u klasu, iako sam po godištu bila mlađa, jer je osetio neverovatnu emociju u mom izvođenju. Nikad nisam bila tehnički precizna, ali su moji nastupi uvek imali pozitivan naboj i emocije-navodi Duška.

Foto: Miloš Lakićević

Trebalo je u tim mladim godinama nositi klavir na grbači. Ne u bukvalnom smislu, već taj teret očekivanja okoline.

-Plan je bio da nastavim sa klavirom dalje, pa sam subotom odlazila u Novi Sad na privatne časove, a onda sam i pohađala kurs kod čuvenog pijaniste Kemala Gekića. Nakon toga sam se na takmičenju u Češkoj susrela sa nepravdom i činjenicom da i nečija sujeta igra važnu ulogu u konačnom plasmanu i odlučujem da prekinem da se usavršavam na klaviru. Dodatni razlog je predstavljala i činjenica da nisam videla sebe kao nekog ko sedi po 12 sati dnevno za klavirom i vežba, a bila sam i jedinica, pa nisam želela da se odvajam od roditelja. Ostajem u Kikindi još četiri godine i upisujem gimnaziju, u kojoj me je takođe pratila četvorka iz matematike.
Ipak, jednom je moralo da usledi odvajanje od roditelja i rodnog grada. O tome Duška pripoveda da je odlučila da diplomira na Ekonomskom fakultetu i krene očevim stopama, kasnije je završila i master, uprkos četvorki iz matematike koja ju je pratila tokom čitavog školovanja do studija. Na fakultetu (naopako bilo) nije tu ocenu popravila u peticu, nego na mnogo višu.

Foto: Miloš Stamenić

Dobar prosek je preporučuje za posao u veleprodaji, a posle i u banci. Međutim, kao i većina nas običnih smrtnika s ove strane šaltera, tako se i naša sagovornica s druge strane stakla, razočarala u banku. Odabrala je zato da ipak bude iza stakla, ali u didžejevskoj kabini.

-Krenula sam tada sa „didžejingom”. Postala sam, što bi rekla moja majka- umetnica na slobodi. Usavršila sam se, upisala di džej školu pre šest godina i odlučila da mi to bude zanimanje.

Inače, elektronska muzika je moja strast. Tražena sam kao di-džej, ali i danas se za svaki set spremam danima, nekad i nedeljama- navodi naša sagovornica, dodajući da se nikad nije nudila, nego je sami klubovi traže.

– Radila sam na binama sa poznatim imenima naše i regionalne scene, a jedan od mojih najvećih uspeha je Egzitov oficijelni after parti, gde sam radila u nizu s velikim imenima evropske di-džej scene.

Osim elektronske, Duška na set listi ima i dip haus, potom tehno, progresiv, ali i afro pravce. Za kraj joj uputismo i neizbežno pitanje zašto je izabrala baš takvo umetničko ime?

-Luda (Looda) u mom imenu je otud što mi pravi odstupnicu i imam izgovor ako nekad pogrešim, a i trudim se da izborom muzike budem nepredvidiva i iznenadim goste na setovima. Sosa, donekle određuje geografsko poreklo, ali na set listi ima i sevdalinki, tako da sam i sa te strane nepredvidiva.

U istom ključu je i njen odgovor o svojoj budućnosti:

-Nisam ljubitelj zakucanih ciljeva, jer me ograničavaju. Može da se desi da u životu poželim i nešto drugo da radim. Doduše, ponekad je sasvim u redu ostaviti stvari takvim kakve jesu, ali život svakog dana donosi nešto novo i šteta je to propustiti- zaključuje Duška Jovanović alijas Looda Sosa.

N. Savić

Foto: naslovna -Miloš Lakićević

materice

Na Materice deca porane i unapred pripremljenim kanapom, koncem, šalom, maramom ili kaišem na prepad zavežu svoju majku, za noge, na isti način, kao što su njih majke vezivale na Detinjce.

Majka se pravi da ne zna zašto je vezana. Deca joj čestitaju praznik, a majka onda deli deci poklone, i na taj način se odvezuje. Na isti način se vežu i sve udate žene, koje se odvezuju poklonima deci: kolačima, ili nekim drugim slatkišima.
Simbolika praznika je jasna – priprema za doček Božića, koji je pomirio čoveka sa Bogom odrešivši ga veza grehova, donoseći nove veze, ljubavi za Boga.

Oci, Materice i Detinjci, posvećeni su porodici. Sprema se svečani, zbog Božićneg posta, posni ručak, koji okuplja celu porodicu.

Don`t copy text!