Ako je neko „kriv” što je ludaja pre više od četiri decenije počela da raste u jedan od najprepoznatljivijih simbola Kikinde, onda je to svakako sugrađanin Dragan Strajnić, jedan od osnivača „Dana ludaje“.
Danas, kada se grad četiri dana prepusti svom prazniku – muzici, gužvi i gostima iz svih krajeva, Strajnić na sve to gleda sa mešavinom ponosa, zahvalnosti, ali i skromnosti.
– Imali smo sreću da to traje više od četiri decenije – kaže sa osmehom i ističe ono što je, možda, najvažnije za priču o „Danima ludaje“. Manifestacija odavno nije samo gradska priredba. Kikinđani su je prihvatili kao svoj porodični praznik.

– Pre svega sam zahvalan Kikinđanima. Oni su prihvatili da to ne bude samo manifestacija, nego da bude njihov praznik. Porodični praznik. Uključena je cela porodica, spremaju se za Dane ludaje i dolaze – priča Strajnić.
I tu je, čini se, tajna dugovečnosti najveće gradske manifestacije. Ludaja više nije samo plod koji se meri, nosi, izlaže i fotografiše. Ona je postala povod da se porodice okupe, da se ljudi sretnu, da se Kikinda pokaže gostima i da se jednom godišnje grad pretvori u veliku, šarenu scenu.

Strajnić posebno pominje i Lazara Tešina, koji je sa njim začetnik manifestacije, potom Dragoslava Ugarčinu, dugogodišnjeg turističkog pregaoca, pa profesora Janoša Berenjija. Ali i novinare, kojima pripisuje deo zasluga što je priča o ludaji uspela da traje i raste.
– Zahvalan sam i vama novinarima koji ste pomogli da ova manifestacija traje 41 godinu i da svake godine bude sve lepša, sve punija sadržajem.

A da li je, kada su sve to započinjali, mogao da zamisli da će „Dani ludaje“ jednog dana postati ono što su danas?
Teško. Jer, neke velike stvari ipak nastaju bez velike strategije, bez garancije da će trajati decenijama, jednostavno iz entuzijazma i ideje koja se u nekom trenutku učini dobrom.
